ZA OBRANU ŠIBENIKA ZASLUŽAN I BOŽE MARKOVIĆ

l6. rujna 1991. godine, u 18.30 sati oglašena je opća opasnost za Vodice. Tenkovi jugovojske nenadano su se pojavili na Šibenskom mostu, četničko pješaštvo, minobacačke posade i oklopna vozila velikosrpske soldateske zauzeli su položaje po cijeloj dužini zaleđa na domak Vodica. Vodice su se našle u poluokruženju, započelo je neselektivno granatiranje. Utihnuo je dječji smijeh, zavladao je strah, počela je borba za goli život.

U trenutku napada u mjestu su se zatekli vodički bojovnici iz Treće bojne 113. brigade, koji su imali stanovito ratno iskustvo iz borbi u skradinskom zaleđu. Dan prije, 15. rujna navečer, nakon žestokog okršaja s neprijateljem i uspješne obrane Velike Glave, vratili su se kući na zasluženi odmor, ali bez oružja. Naime, zbog malobrojnog naoružanja postrojbe su tada predavale puške jedna drugoj prilikom smjena.

Za zapovjednika obrane Vodica, odlukom Kriznog stožera, postavljen je satnik Ante Buha, inače i zapovjednik Vodičke satnije na Velikoj Glavi. Časnik Buha u razgovoru za naš list prisjetio se tih teških i neizvjesnih dana.

- Najgori su bili prvi trenuci, jer smo praktički svi bili goloruki. Nešto naoružanja imali su tek djelatnici policije. U međuvremenu u pomoć nam je stigla manja postrojba iz Stankovaca, a tijekom večeri razoružali smo i jedan vod koji je napustio prostor ispred mosta i potom brodom pobjegao u Šibenik. Uglavnom te prve noći na dispoziciji smo imali tridesetak cijevi, uz neško lovačkog naoružanja, bez protuoklopnih sredstava. Obrambena linija je postavljena od ceste prema Gačelezima, preko prostora "Leća", do položaja uz magistralu kojima je zapovijedao pokojni satnik Boban. Položaje u predjelu Bogdanovića stanovi držali su pripadnici Specijalne policije štiteći prostor Jadrije i Martinske.

Nije bilo ni protutenkovskih mina, nastavlja priču Buha, već smo na prilazne puteve postavljali gomile kamenja i ježeve, zavaravajući neprijatelja koji nije mogao znati jesu li prepreke minirane ili ne. Dvije jedine minobacačke posade Kišica i Riba II stalno su, djelujući po neprijatelju mijenjali položaje, stvarajući dojam kod njih da su suočeni s dobro naoružanim protivnikom.

Lakše se počelo disati trećeg dana, veli Buha, kada je stigla pošiljka naoružanja iz Gospića, u kojoj je bilo nekoliko puškomitraljeza, zolja i osa. Već u iduća dva dana naši borci uspjeli su oštetiti tri tenka koje su potom četnici izvlačili prema Čistoj Maloj. Kod Leća pogođeno je i zarobljeno borbeno oklopno vozilo. Preko noći je oklopnjak osposobljen u pogonu Autoremonta i sutradan smo ga, radi podizanja morala mještanima, provozali kroz Vodice.

Za 22. rujna, prisjeća se Buha, stigla je naredba od načelnika Stožera, sada pokojnog Bože Markovića, da se kreće u oslobađanje mosta. Sve naše postrojbe, uz žestoku topničku potporu sa Žirja i drugih baterija, krenule su istovremeno prema mostu. Neprijatelj se povukao i Šibenski most je oslobođen nešto prije deset sati ujutro. Vodičke postrojbe krenule su potom za četnicima i u idućih dvadesetak dana istisnuli ih do Dragišića.

Krizni štab općine Šibenik formiran je početkon 1991. i radija sve do travnja 1992., a u njemu su bili Josip Juras, predsjednik, te Božo Erlić, Frane Bilić, Miho Mioč, Marijan Sekso, Živko Gulin, Davor Škugor, Ante Mikulandra, Drago Kalauz, Siniša Gulin, Nikola Vukošić (šef policije), Milivoj Petković (zapovjednik ZNG-a), Zdravko Stančić, Petar Đunđer, Nenad Hemerich i Živko Bujas. Glavno zapovjedništvo obrane grada bilo je u zgradi Sjemeništa, a Krizni štab najčešće zasjeda u zgradi Riječanke.

U donošenju najznačajnijih odluka sudjelovali i Marko Viduka, Božo Marković i Paško Bubalo.

IzvorI: www. arhiv.slobodnadalmacija.hr