BUKOVAČA

Svatko od nas uz malo truda i uz sasvim mali-gotovo nikakav trošak, može priuštiti za kućnu potrebu nešto što će tijekom godine obogatiti obiteljski stol. Ljubitelji gljiva obično čekaju jesen da dođu na svoje ili oni kojima je dugo čekati da se gljive pojave u prirodi obično u bolje opremljenim trgovinama kupuju ih kako bi uživali u slasnim zalogajima nekih od  jestivih gljiva, a u našim krajevima obično je to u narodu  poljska pečurka-šampinjon iz umjetnog uzgoja. Ostale gljive poput sunčanice, vrganja i lisičarki , itd . uglavnom se  traže i ubiru u jesen  nakon prvih kiša.  

Jedna od prvorazrednih jestivih gljiva je i gljiva bukovača (Pleurotus Ostreatus) mnogima u našem okruženju  nepoznata i zapostavljena gljiva. Ovu gljivu nalazimo u prirodi od listopada do ožujka što znači da je to zimska gljiva, no neki varijeteti izbijaju i u proljeće, a neki čak i ljeti.  

Bukovača uglavnom raste na panjevima listopadnog drveća ponajprije  bukve pa otud i naziv bukovača.  Osim na bukvi možemo je naći i na topolama, jablanima, vrbama itd. Meso ove prvorazredne jestive gljive  je tanko, osim iznad stručka, elastično. Starenjem postaje sve tvrđe počevši od stručka dok ne postane kao pluto. Meso je bijelo, okus ugodan, miris» gljivlji» s dodatkom na anis ili brašno.  

Ova gljiva ima dokazana ljekovita svojstva a osobito kod skidanja povišenih masnoća u krvi.  

Što se tiče pripremanja najbolja je pržena kao odrezak, može se kiseliti, pirjati. Od nje se može napraviti ukusna juha, jako je ukusna u kombinaciji sa tjesteninom. Može  se i sušiti te tako osušena i pretvorena u prah koristiti kao začin dodatak jelima-varivu. Ovu prvorazrednu  jestivu gljivu možemo uz malo truda  umjetno uzgojiti na slami ili na oblicama listopadnog drveća i to cijepljenjem slame i oblica sjemenom- micelijem ove, uglavnom, kod nas nepoznate i zapostavljene gljive.

Tekst i foto: Ante Đikić