Selo Crvenice se spominje još 1572. godine, ali pod imenom Dubica. To se može zaključiti iz dva podatka. Prvi je što se u zapisu mostarskog kadije iz te godine navodi da se stanovnici Dubice iz duvanjskog kraja tuže kadiji da ih izvjesni pop Sava iz Imotskog, sa svojim odmetnicima, silom želi prevesti na pravoslavlje, a drugi podatak, koji korenspondira s prvim, kaže da se Sridnji kraj, jedan od crveničkih zaselaka, i danas u pričama starijih ljudi spominje pod imenom Dubica, dok se njegovi stanovnici zovu Dubičanima. S obzirom da u duvanjskom kraju nema Dubice do crveničke, to se nameće zaključak da su Crvenice tada nosile ime Dubica.
Vratimo se malo u starije vrijeme. Crvenice su u ilirsko i rimsko vrijeme dijelile sudbinu šireg duvanjskog prostora, a to su stoljetni ratovi izmedju Ilira i Rimljana. O tom periodu svjedoče ilirske gradine od kojih je najveća ona na Gradini. Arheološka su iskapanja otkrila povijesnu grobnicu uklesanu u kamen na lokalitetu Ritkih Liska. Nažalost, potpuno je uništena, a u grobnici je pronađeno:šest skeleta, ilirsko-grčka brončana kaciga, više noževa i kopalja te veća količina nakita. Grobnica datira izmedju 6.i 4. st. pr. Krista. Slična je grobnica nađena i pod Stražnicom, ali je ona uništena pri vađenju kamena za kuće. Arheolozi Ivo Bojanovski i Alojz Benac otkopali su starokršćansku crkvu na Crkvini, a splitski arheolozi otkrili su zidine rimskog refugija (vojničkog grada) nedaleko od Crkve, a ispod Gradine, i ti nalazi svjedoče o burnom životu na ovim prostorima, gdje i u budućnosti ima jako puno posla za arheologe.
Niti Srednji vijek nije bez tragova u Crvenicama. Stećci svjedoče o kršćanskom stanovništvu. Mnogi su nadgrobni spomenici iz tog doba uništeni, ali je stjecajem okolnosti ostala sačuvana nekropola ili barem njezin dio u Ričini niže Pogrebnica. Naime, 1949. godine, po svjedočenju Ilije Buljana, Ričina je na tom mjestu promijenila tok, pa se ukazalo 25 stećaka preko kojih i sada teče potok. Razbacani su ili naslonjeni jedan na drugog, tako da su godinama služili kao skalini za prijelaz Ričine. Neki od njih su oštećeni, a neki imaju krasne starokršćanske ornamente poput križa i polumjeseca.
Mnogi će se upitati otkud toliki interes za Crvenice i zašto su ljudi željeli živjeti u ovom (danas) pasivnom kraju odakle mnogi sele. Moramo znati da se kroz stoljeća mijenjao način života. Pa dok su stočarstvo i poljoprivreda bili glavne gospodarske djelatnosti u čitavom ondašnjem svijetu, dok se bogatstvo mjerilo po broju ovaca, koza i krava, dotle je duvanjski kraj, a time i naše selo, bilo veoma zanimljivo za život, ali i osvajače. U ono vrijeme bogat je bio čovjek sa stotinu ovaca, a danas je bogat onaj koji naplaćuje internet usluge. Zato duvanjski kraj i Crvenice gube na značenju s tehnološkom revolucijom. Ako se tomu doda politički teror nad Hrvatima ovog podneblja za komunističke diktature, onda nije teško shvatiti kakav se lom dogodio šezdesetih godina 20.stoljeća. Tada ljudi masovno kreću na rad u Njemačku svjesni da ne mogu živjeti od ovce i krave. Bio je to događaj koji je promjenio sve vrijednosti i način života. Dobre zarade na zapadnim bauštelama omogućile su Crveničanima da sagrade nove kuće, pojate, da nabave traktore i svoje mjesto uključe u civilizacijske tokove. Ali je gasterbajterstvo bilo i uzrok raseljavanja. Mnogi su svoje ušteđevine ulagali za kupovinu imanja u Slavoniji, Zagrebu, Sarajevu…ili pak za stanove u zapadnim gradovima. To je najveći uzrok činjenici da danas imamo mnogo više Crveničana koji žive vani nego u zavičaju.
No to je razlog i ovom zapisu koji bi trebao povezati i objediniti "rodijake". Krajem šezdesetih iselilo se petnaestak Crveničana u Australiju. Oni su potom formirali obitelji, ali im je uvijek na umu bio rodni kraj, a to su pokazali tijekom Domovinskog rata.
Premda su naselili mnoga mjesta diljem svijeta, Crveničani nisu selo raselili. Oni koji su ostali gradili su s ljubavlju i marom ne samo svoje privatne kuće, nego također zajedničke objekte koji su značili priključak na Europu. Podaci sve govore. Prije samo četrdeset godina selo nije imalo niti jednog čovjeka sa završenom osmogodišnjom školom. Danas nema niti jednog mlađeg čovjeka bez tog obrazovnog stupnja, stotine ih je završilo srednju, a deseci njih visoku školu ili fakultet. Osim toga prije samo tridest godina nije se zimi autom moglo doći u selo jer nije bilo ceste. A onda su Crveničani posebice gasterbajteri, zasukali rukave pa su sagradili školu ,instalirali (ručnim kopanjem) 6 km glavnog voda i 20-tak km seoske vodovodne mreže, platiše 3 tisuće maraka po putovnici za struju, te isto toliko za asfalt, malo više za groblje, još više za telefon ,pa onda dođe izgradnja seoske dvorane, asfaltiranje igrališta i zabavišta s javnom rasvjetom, uređenje izletišta Studene i deset mostova napraviše.
Godina 1980. svi su mediji bivše Jugoslavije pisali i pričali, ne bez poruge,o crveničkim mostovima. Te je godine, naime za samo jedno ljeto, Ričina (Drina) premošćena na pet mjesta. Crveničani, koji su se i prije i poslije u svemu mogli dogovoriti, taj put nisu uspjeli pronaći suglasnost o lokaciji jednog pravog mosta preko rijeke. A onda Gudelji sagradiše krasan most niže svog zaseoka, pristaše Zorića mosta podigoše još veći i širi, Sridnjokrajski takodjer nije zaostajao u ljepoti i kvaliteti, Krivački bijaše nešto uži zbog manjeg prometa, kao i most ispod Karačića. Danas su svi u funkciji, a nesuglasice su davno izglađene. Kasnije se ispostavilo da imamo manjka mostova, pa je selo sudjelovalo u gradnji mosta preko Saračevca kod Glizića mlina, a lani podiglo jos jedan veći i jedan manji most na Studenoj, a oni koji su nam se rugali zaista nisu u pravu.
Tesko je, ako ne i nemoguće, odrediti broj stanovnika Crvenica. Lumera i krasnih kuca je 142. No, mogu li se tu pribrojavati oni koji imaju te kuće, a rade vani. Mogu li se pribrojati oni koju su tu rođeni, svi koji su u seoničkoj Crkvi kršteni, vjenčani, umrli...? Ti su kriteriji manjkavi. Tako npr. u Švicarskoj živi 85 djece i mladeži, sa roditeljima. U crveničkoj četverorazrednoj školi nalazi se samo 27 osnovaca. Zna se da je selo najbrojnije na Gospojinu. Već sutradan se broj stanovnika prepolovi. Ovamo ostaju tek njihove kuće i želje. Pedesetak praznih. No, svi su to Crveničani, kao i oni izvori u Drinovi. Nestanu začas, a onda se pojave u svoj svojoj bistrini i ljepoti. I kud ćeš većeg ponosa kad saznaš da su bas Crveničani u Bernu oformili KUD “Duvanjske rose” i da i njihova djeca nose stare, gotovo zaboravljene, narodne nošnje.
Priča o Crvenicama i Crveničanima bila bi nepotpuna kada ne bismo spomenuli da je ovo selo dalo više od stotinu sudionika Domovinskog rata, od kojih su 18 njih časnici HV-a, na čelu s generalom Milenkom Filipovićem i vitezovima Franom i Ljubom Radošom.
I premda trend raseljavanja ne prestaje, utješna je činjenica da i odseljenici ne zaboravljaju svoje ishodište pokušavajući s "domorocima" napraviti od Crvenica mjesto dostojno življenja. Svjedok je izletište Studena, crveničko okupljalište, buduća koncertna pozornica i ponos svih koji su ga gradili. Izletište je to koje nema ni kontejnera za smeće, ali ni smeća. Provjerite!
Zamalo zaboravih kazati - crvenički su gasterbajteri i njihove žene najzaslužniji za europski standard življenja u selu. Oni su proprtili put u Europu, zaslužni su za toliki broj školovanih potomaka, koji su opravdali povjerenje roditelja kako u ponašanju, tako i sklonosti prema radu. Tako danas 90 Crveničana imaju status zaposlenika, a u selu je proradilo vise uglednih tvrtki kao sto su pršutara, farma svinja i mlin, te vise radnja iz oblasti uslužnih djelatnosti kao što su trgovine, restorani, automehaničarske radnje, vodoinstalaterske radnje i druge. |
