KONGORA

Naselje Kongora nalazi se u općini Tomislavgrad, u sklopu Hercegbosanske županije, a smješteno je u jugoistočnom dijelu Duvanjskog polja. Slobodno možemo reći da ovi duvanjski prostor čini tromeđu između Dalmacije, Hercegovine i Bosne. Po svom smještaju i sastavu tla kao i po tjelesnim, duhovnim svojstvima kao i mentalitetu svoga stanovništva duvanjski je kraj više dio Dalmacije ili Hercegovine nego Bosne. Kongora je smještena ispod planine Liba. Najviši vrhovi na Libu  su Zmijača (1481. m.) i Orlovkuk (1391. m.). Lib se završava nevelikom visoravni imenom Kovačevac poznatoj po prastaroj delmatskoj gradini. Još u vrijeme prije Krista ovdje su svoju glavnu utvrdu (Delminium) imali Delmati koji su bili najhrabrije ilirsko pleme, po kojemu će poslije Rimljani prozvati čitavu Dalmaciju. Cijeli ovi kraj jednostavno je bremenit poviješću. Tako je u Ljetopisu popa Dukljanina i Kraljevstvu Hrvata, zabilježeno da je na ovom području ispod planine Liba (između sela Kongore i Borčana) ili pak na samoj planini održan Prvi svehrvatski sabor 753. god.

Klima je veoma oštra, s vrlo jakim vjetrovima (bura i jugo), voda i tlo ne baš osobito darežljivi određuju i uvjetuju gospodarsku snagu  i zanimanje  stanovnika ovoga područja. Iako pada prilično mnogo kiše i snijega, kad je najviše treba, vode nema u ljetnim mjesecima. Budući da je tlo veoma propusno (šuplji krš ) sva ta silna voda izgubi se brzo u podzemlje, te ovaj kraj pored obilja oborina pati od ljetnih suša i nestašice vode. Jedino je Lib iznad Kongore bogat izvorima, pa Kongora već od 1913. god. ima seoski vodovod iz vrela Čepča. Naime, povijesni izvori tvrde da je postojao vodovod čak i u rimsko doba. Znatna vrela su još Kosovac i Klišac, također na Libu. Izvori stvaraju i male potočiće, dok u ljetnim mjesecima obično presuše.

Ovaj je prostor od povijesnih vremena bio naseljen, a to nam potvrđuje i činjenica da su Delmati upravo na ovom području imali svoj glavni grad. Po zaposjedanju Bosne i Hercegovine nova je austrougarska vlast  provela popis pučanstva. Nakon toga su takvi popisi objavljivani u nekoliko navrata, tako do danas posjedujemo ukupno 12 državnih popisa (4 austrougarska, 2 starojugoslavenska i 6 popisa SFRJ). Iz prvog službenog popisa stanovništva iz  1879. god.,  Kongora je imala ukupno 328 stanovnika. Ovaj se broj udvostručio 1921. god. na 628 stanovnika, a 1971.god. Kongora je imala najveći broj stanovnika,a riječ je o 929 osoba.  Prema zadnjem službenom popisu stanovništva  iz 1991. god. Kongora je imala 866 stanovnika, od čega je bilo 6  stanovnika srpske nacionalnosti, a ostatak su bili Hrvati. Od zadnjeg rata demografsku sliku Kongore karakterizira izrazita depopulacija. Znatno je smanjen broj stanovnika zbog iseljavanja i malog prirasta broja rođenih (prirodni prirast ispod nule). Razlozi iseljavanja stanovništva uglavnom su izazvani ekonomskim problemima, prvenstveno velikom nezaposlenošću.

Kongora je središte istoimene župe koja je službeno osnovana 1917. god., a prije toga vremena je pripadala župi Seonica. Gradnja župne crkve u Kongori otpočela je 4. srpnja 1924. god. kada su bili blagoslovljeni temelji, da bi 1927. god. crkva bila izgrađena unatoč velikim financijskim problemima. Crkva je imala tri lađe (isti je plan kao i danas), ali nije bio projektiran zvonik, pa je 1930. god. ispred crkve podignuto zvono s jarmom teško 328 kg. Osim župne crkve u Kongori se nalazi i osmogodišnja škola čija je gradnja započela 1931. god., a nastavljena sljedećih godina. Danas škola nosi naziv Ivana Mažuranića, a pohađaju je učenici iz Kongore i susjednih sela. U blizini župne crkve i škole u Kongori danas nalazimo spomenik palim braniteljima iz domovinskog rata i žrtvama tijekom II. svjetskog rata i poraća.  Od 1942. – 1946. god. poginulo je i nestalo oko 140 župljana ove župe,  gotovo desetina pučanstva. Najveći broj je ubijen od titovih partizana, za vrijeme ili nakon završetka rata u Bleiburgu i križnim putovima.

Tekst: Ante Romić

Foto: Ilija Sliško