LIPA

Selo Lipa, smješteno u podnožju planina Vrana i Ljubuše, jedno je od najljepših duvanjskih sela (barem u oku autora). Ime „Lipa“ je najvjerojatnije dobilo po stablima lipa koje su rasle ispod sela na području današnjih bara. Spomenutih stabala danas više nema.

Lipa se spominje već u 16. i 17. stoljeću u crkvenim popisima, u vrijeme kada se u Lipi rađa jedan od najpoznatijih mještana - don Ivan Ančić (1624-1685). Filozof, teolog, pisac i prosvjetitelj, čija bista danas krasi kapelicu groblja, a uskoro i područna škola u Kongori dobiva naziv po don Ivanu Ančiću zvanom Dumljaninu. Ančići su najstarije prezime ili pleme koje se spominje kroz svećeničke popise, te i danas obitavaju u Lipi.

Prema navodima nekih autora u Lipi je postojala starokršćanska ili srednjovjekovna crkva čiji su ostaci pronađeni negdje na raskrižju za Kongoru, Blidinje i Lipu. Iznad Lipe kao i iznad okolnih sela postoje gradine kao trag obitavališta Ilira na ovim prostorima. Brojni su i srednjovjekovni nadgrobni spomenici ili “stećci“ zastupljeni okolo te unutar samoga groblju.Selo se dijeli na dva dijela, Gornju i Donju Lipu, a dijeli ih Krivodol kroz koji zna, u vrijeme obilnih kiša, proteći prava bujica, noseći sve pred sobom.

Lipa je kraj koji je geografski bio i ostao idealan za poljoprivredu. Sa sjeverne strane se nalazi prostrana planina s obilatim pašnjacima, dok s južne strane sela prostiru livade i dalje prema polju plodno i vodom bogato tlo. U selu danas nema mnogo stoke, tek par stotina ovaca većinom u privremenom najmu na ispaši zbog prijeko potrebnog ovčjeg mlijeka za izradu sira iz mišine koji je nadaleko poznat. U selu ima i jedna veća farma krava, te farma nesilica, ima također i nekoliko voćnjaka. Od poljoprivrednih djelatnosti važno je još napomenuti i pčelarstvo kojima se u selu bavi nekolicina osoba i proizvedu solidnu količinu domaćeg meda.

Također, treba napomenuti da je područje između Lipe i Kongore prema Grlima i Potkosama jedno od najvećih nalazišta pijeska na ovim prostorima, kojega koriste većina duvanjskih betonara za proizvodnju betona i općenito u građevini u našem kraju.

Lipa, odnosno njena sjeverna strana prema Vran planini obiluje borovom i jelovom šumom, a također se iznad sela nalazi i hrastova šuma koja je jedna od rijetko očuvanih populacija hrastove šume na ovom području. Pa valjda zbog bogatstva šumom i imamo najviše šumara u selu. Kroz Krivodol od nedavno prolazi i put koji ide preko planine Ljubuše i nastavlja se dalje na put prema Rami i Trebiševu. Ovaj put je važan zbog lakšeg pristupa planini ukoliko dođe do požara, a do izgradnje puta je i došlo najviše iz razloga učestalih požara na Ljubuši.

Lipa ima 62 obitelji, sa 267 stanovnika, od toga broja ih oko sedamdeset privremeno živi, radi i studira u inozemstvu. Prosjek članova po obitelji je 4.30. Mnogo je Lipljana raseljenih po Europi, Australiji. Tamo su zasnovali svoje obitelji te se rijetko pojavljuju u Lipi.

Lipljani svoje korijene vuku uglavnom iz Hercegovine, što se uostalom da naslutiti i po prezimenima. Tako imamo Buntiće, Džankiće, Gabriće, Galiće, Iviće, Karačiće, Kukavice, Lončare, Mateškoviće, Nenadiće, Prskale, Romiće, Roziće, Skočibušiće, Sliške, Šolje i Šoljiće, Topčiće, Vujeviće, te već spomenute starosjedioce Ančiće. U Lipi se odnedavno pojavljuju još dva prezimena, a to su Bebek i Matić. U Lipi je do rata živjelo i 7 srpskih obitelji, no danas ih u Lipi nema, neki su prodali kuće i zemlju, dok se neki još uvijek nadaju povratku.Lipa nema svoju školu, djeca pohađaju područnu školu u Kongoru, gdje se nalazi i crkva. Donedavno su u Kongori postojali ambulanta i pošta koje su zatvorene zbog skupog održavanja, a malog obujma posla.

Lipa se ponosi jednim od najljepše uređenog groblja u okolici, koje je ozidano prirodnim hercegovačkim kamenom što se može vidjeti na slikama. Također bi ubrzo kroz selo trebala proći rasvjeta te vodovod što će u mnogočemu doprinijeti kvaliteti života u ovom selu.

Ovdje bi još spomenuo i legendarnog Lipljanina Branka Gabrića zvanog Baći koji je oduvijek imao dara za zbijanje šala i pisanje šaljivih pjesme pa je tako napisao i jednu pjesmu zvanu „Mineri“ o jednom zanimljivom događaju koji se zbio u selu prije dvadesetak godina. Pa uživajte u pjesmi i fotografijama.

MINERI
Zapivat ću, srcu mi je milo
šta u Lipi te se noći zbilo.
Cijela Lipa polagano drijema
dok atentat na đubre se sprema.
Lego Bobo ne može da spava
od problema zaboli ga glava.
Crne misli po glavi mu lete
oko đubra nešto mu se plete.
Tri su momka za to odabrana
ni jedan od nji ne boji se megdana.
Prvi od nji Skočibušić Bože
taj ti svašta napraviti može.
Drugi ti je Gabrića Perica
taj je jači neg´ cijela Šujica.
A treći je od Džankića Branko
cili život živi naopako.
Svaki svoje prijedloge izlaže
dok jedanput Džankić Branko kaže
ti ćeš Bole minerom se zvati
i u Đubre trotil zakopati.
Pero kaže ne duboko bušit
jer bi mogo Bobi kuću srušit.
Ode Džana kod Žukića stati
i odatle cestu nadgledati.
Ako nešto ne pođe po planu
on ce brzo javit Boškanu.
Kad je Džana čuo prvu minu
brzo potra svoju limuzinu.
Tad se začu tutnjava i buka
Džankic stiže dalje od Begluka.
Leti đubre leti i galeba
Sveti Petar sa nebesa gleda.
On se čudi velikome čudu
zar je došlo vrijeme strasnom sudu.
Bole s Perom u kanalu bio
kad se jaki pucanj dogodio.
Za tren oka sve se brzo smiri
od radosti Džana ruke širi.
Majko zemljo na svemu ti hvala,
tri si borca nama prava dala.