IN MEMORIAM: DRAGAN ŠUMANOVIĆ (1973.-1995.), DRAGAN PERIĆ (1970.-1995.)

„Jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio. I jer je živio među grješnicima On ga je uzeo sebi.“

Sjećam se jako dobro tog utorka, 10. listopada 1995. godine. Lijep, predivan i sunčan jesenski dan. Kao gimnazijalac, koji je već mjesec dana išao u 2. razred, zajedno sa ostalim prijateljima iz sela, čekao sam bus na postaji kod Grgine kuće, koji nas je trebao prevesti do Tomislavgrada, do škola. No, nije ga bilo. Nakon dugog čekanja, krenuli smo nazad svojim kućama. Po dolasku kući, netko od ukućana (ne sjećam se više točno tko) rekao mi je kako je stigla vijest u selo o pogibiji nekoga od Mandoseljana. Ne zna se tko je poginuo, no sigurno je iz Mandina Sela. Šok i nevjerica. Jer, kao i na početku, i kroz cijeli rat, pa i u tom trenutku (tada nismo znali da će ubrzo nastupiti primirje i kraj rata) brojni naši iz sela bili su na bojištima.

Kako je vrijeme odmicalo, počele su stizati dodatne informacije koje su kazivale: „Poginuo je jedan od Šumanovića“. A u vojsci su i Dragan Mujsićev, Slavko Blaškanov, Zvonko Miškov, braća Miro i Boško… Svi Šumanovići. I svih tih nekoliko sati svi u selu su, kroz strepnju, ipak živjeli u nadi kako se opet ne radi o nekome našemu. Nažalost, stigla je i konačna, potvrđena vijest o pogibiji Dragana Šumanovića, koji je stradao u svojoj 22. godini života, točno mjesec dana prije svog rođendana. S Draganom je poginuo i Dragan Perić (1970.), s Eminova Sela. Obojica su stradala u mjestu Sitnice (Mrkonjić Grad), u operaciji  HV i HVO-a „Južni potez“.

Njih dvojica posljednje su duvanjske žrtve položene na Oltar hrvatske Domovine. A žrtva nije mala. Više od stotinu Duvnjaka položilo je svoje živote u obrani hrvatskog roda i zemlje. Nemojmo to nikada zaboraviti. I sada, 16 godina poslije, prelistajmo malo sjećanja i spomenimo se u molitvi oba Dragana i svih hrvatskih branitelja.

Neka im je laka hrvatska gruda u kojoj čekaju dolazak Spasitelja.

Počivali u miru Božjem!