HODOČAŠĆE

11. studenog, u ranim jutarnjim satima, dok se još bijelio mraz u sjenama, Miro Šumanović i ja, zaputili smo se na hodočašće u Međugorje, i to preko planine zaraslim putevima hercegovačkih nomada.

Krenuli smo iz Lipe kroz Grla, preko polja Svinjače, na kojem bura nemilosrdno briše i rumeni obraze. Na kratko smo posjetili lijepo uređenu kapelicu sv. Ante, koja se nalazi na uzvišenju zapadnog dijela ovog planinskog polja čije se ledine sve više obrađuju ali i pretvara u limeno naselje. Put nas dalje vodi preko uzvišenja-kroz bukovu šumu Mučinovac, na čijem smo rubu tj. na putu za Rakitno okrijepili tijelo pršutom i sirom (hajdučki), presjekli ovaj pravac i nastavili prema jugozapadu, prostranom Čabuljom. Vrijeme nam je naklonjeno tako da nam je vidik stalno na kamenim vrhuncima koji svojom postojanošću prkose i vremenu i bremenu koje nose, a negdje u dolini u zagrljaju ovih kamenih ruku zrcali se Drežnica, čuvena mlinica.Koračamo makadamskom tvrdom cestom uz koju rastu bukve stoljetne starosti i nailazimo na grobove stradalih iz vremena kad je list duhana značio koru kruha,a i one iz najnovije povijesti-Domovinskog rata. Ovaj dio Čabulje, planine koji se zove Rosna poljana, prelazi u gustu bukovu šumu čija se debla intenzivno eksploatiraju. Tlo je ispresijecano dubokim ljevkastim vrtačama između kojih cesta vijuga i blago se spušta prema jugu,a teren prelazi u goli krš. Ipak, nakon par sati hoda kroz ovo sivilo nailazimo na prve planinske kuće iz čijih dimnjaka nema dima. Oko 17 sati dolazimo do živopisnog uzvišenja (nazvali smo ga "Golgota") koje je surovo i golo. Na vrhu je metalni križ koji dominira prostorom a ispod njega kapelica posvećena sv. Anti, obrubljena kamenim zidom, a od hladnoće i vjetra srce puca. Blagovali smo u okrilju Antinu i gledali kako rumena lopta na zapadu lagano nestaje iza ruba udaljenog, u izmaglicu ogrnutog vrhunca i krenuli dalje prema Širokom Brijegu gdje smo kanili zanoćit. Spuštali smo se naglo sve niže i niže u okrilju blage mjesečine, korak nam je bivao sve teži i kraći kad smo na rubu snaga došli u selo Crnač (oko 20,30 sati) i svratili u prvu birtiju da se malo okrijepimo i pogledamo drugo poluvrijeme nogometne utakmice Turska-Hrvatska koju, pak, nismo mogli slušati putem interneta (loš signal), bez obzira na Mirinu vrhunsku tehnologiju. Na ulazu su nas gledali začuđeno ali i veselo jer je Hrvatska vodila već 2:0, a kad smo im rekli da hodočastimo Gospi srdačno su nam napravili mjesto i počastili pićem i jelom a utakmicu smo nastavili gledati kao da se znamo sto godina (sreo sam neke ratne prijatelje iz postrojbe A.B.Bušić) i skupa se vrlo živo radovali pobjedi Hrvatske. Velikodušno su nam ponudili i konak tako da smo prespavali kod Tihomira Zeljke (možda se,u ovoj kući, Miro i usrići) i barem malo opustili obamrle udove...

Osvanuo je još jedan prekrasan dan, osunčan i kristalno bistar, stvoren za pješačenje. Miro je uspio sanirati žuljeve, a ja hvala Bogu nisam, osim umora, imao drugih tegoba i nakon jutarnje kave, rakije, uz pozdrave i zahvale ljubaznom domaćinu krenuli smo nizbrdo, put Širokog, udaljenog 6-7km. Skotrljali smo se u grad relativno bezbolno i popeli do crkve na Brijegu. Osvježili se na pratarskoj česmi, malo odmorili te svratili u crkvu gdje u miru počiva moj predak fra Didak Buntić, ujedno arhitekt i graditelj ove velebne bogomolje koja je, uzgred budi rečeno, u to doba i učiteljica cijele Hercegovine. Uz pozdrav s velečasnim fra Sretenom Ćurčićem, našim Brišničaninom kršnim nastavljamo naše putešestvije, doduše prepolovljenim korakom ali veselo i vedro. Prolazimo kroz Duboko Mokro gdje su ljudi izrazito srdačni i svako malo nas časte tako da nismo ni gladni ni žedni. (Pitamo jednog koji riže meso jeli uranio s klanjem krmadi?-On veli: Nisam!-prošlo je podne...) Prelazimo Mokro polje i penjemo se ravno uz oštru strminu i nakon pola sata izlazimo na put za Buhovo. Pravimo malo dulju stanku i krećemo prema Međugorju udaljenom, kako rekoše, 20 km. Teška koraka gazimo tvrdi asfalt što još više umara olovne noge. Mrak nas zatiče već na izlazu iz Buhova, Miro ide iza i na leđima nosi trepteću svjetiljku kao mjeru opreza od jurećih kočija. Prolazimo kroz Dragićinu i tko zna koliko Ograđenika, uz povremene male stanke, i negdje oko 7km prije odredišta odmaramo malo duže u ugodnom ambijentu lokalnog kafića. Tu smo malo sanirali udove koliko je to uopće više moguće i s prijateljem, novinarom Marijanom Sivrićem telefonski dogovaramo prenoćište...

Oko 23 sata dolazimo konačno u Međugorje posve iscrpljeni i potrošeni ali vrlo zadovoljni i sretni bez trunke grča i bola.     U sobi smo se malo, uz smijeh, osvrnuli na putovanje, prosurfali Mirinim tehnologijama diljem planeta i usnuli...

Nedjelja u Međugorju; odlazimo na misu u 11 sati (crkva je puna ali nije gužva kao što zna bit, tako da je komotno i vrlo ugodno) noge bole ali je već mnogo bolje. (Kad čovjek ostvari cilj i nadjača samoga sebe, napor vrlo brzo  zaboravi, i svu onu energiju koju je posijao putem kao da je skupilo srce i razlilo u ovaj sunčani Međugorski dan, dan punine i nekog okrilaćenog ushita koji je iznad bića, izvan prostora, Božanski...)Miro se otišao još malo odmorit a ja sam se kamenom stazom (stazom kojom milijuni ljudi hrli i svoje srce, svoje želje, svoje sudbine...nose na blagoslov) uspeo na Križevac-kamenu grudinu ljubavi...

(Kući su nas sretno dovezli Ilka i Mate-Hvala!)