O BEGU KOPČIĆU

Razlog što spominjemo susjede ( i rod) Dilavere leži u tome što su  Ivić i Dilaver bili roovi (zarobljenici). Dilaver, Turčin robovao je u Donjim Brelima kod Makarske, Ivić, Hrvatbio je rob u travničkom pašaluku. Povijesno je poznato da su se vodili dugogodišnji ratovi između Hrvatske (Austrije) kao obrambene carevine i osvajačkog Osmanlijsko-turskog Carstva. Oba zarobljavanja su se zbila na hrvatskom teritoriju dinarskih planina.

Godine 1699. Došlo je do potpisivanja velikoga mira u Srijemskum Karlovcima. Posrećilo se Hrvatu Iviću i Turčinu Dilaveru da nisu završili smrću ili okovima, žigosani i prodani kao pogonsko gorivo kod velesika za galije ililađe, kako su mnogi završili i zauvjek nestali. Ovaj potpisani mir ih je spasio.

Božja providnost je htjela da Dilaver bude bliski rođak vezira Dilavera koji ja s osvajačkom  osmanlijskom vojskom prodro u dinarske planine gdje je bio zaustavljen. S druge pak strane beg Kopčić, koji se našao, blizak je travničkom veziru i Iviću. Kratak osvrt na ulogu posrednika Kopčića: Nije bio Turčin, kako predaja kazuje. Bio je ugledan i cijenjen majstor slobodnjak. Radio je često za vezira  na pašinu dvoru. Posao koji je radio bio je zahtjevan, jer se ticalo osobno vezira. Pravio je odjeću, ukrašavao oružje, pravio ukrasne kopče, te bijaše prozvan Kopčićem. Bio je povjerljiva osobai blizak veziru. Kako nije bio Turčin nije mogao biti na sijelu (divanu) begova da skupa vode teferič (razgovor). Zna se da su begovi i turski plemići, a Kopčić to nije. Da bi bio trebalo se poturčiti. To i učini jednog Gospodnjeg dana i primi islam u nazočnosti vezira i još dva člana – kadije i efendije.

Za ovo poturčenje i pristajanje na islamsku vjeru Kopčić postane beg i dobije begluk.  Travničkivizir je obećao begu Kopčiću da će dobiti begluk velik toliko koliko za jedan dan može konjem obići. Beg Kopčić je razmišljaodugo gdje formirati begovinu (begovat-begluk), gdje ima najviše dobra i slobodnog prostora. Kocka je pala na Duvanjsko polje.   

Bio je početak ljeta kad su najduži dani. Beg Kopčić je stigao u Ramui tu prenoćio. Unajmio je konja na jedan dani rano se uputio jašući preko planine Ljubuše prema Duvanjskom polju. Sišao je kod sela Kongore (S planine Ljubuše najprije se dođe u selo Lipu ili Mandino Selo). Jašući u galopu obilazio je donjim krajem polja od sela Bukovice, Mrkodola, Brišnika, Kovača i uz polje do sela Serajlija te uz planinu do sela Zvirnjače gdje mu je uginuo konj.

U ovom našem slučaju beg Kopčić je odigrao važnu ulogu posrednika pri razmjeni i udomljavanju zarobljenika, kako Ivića tako i Dilavera. Beg Kopčić je doveo oba roba na svoj begluk (prazan nenaseljen prostor); (Mandino Selo je bilo i prije naseljeno. Vidi popise dalmatinskih biskupa iz 17. Stoljeća!? (A.V.) u Mamndinu Selu – istočni dio Duvanjskog polja, gdje i danas žive u susjedstvu. Beg Kopčić je odredio gdje će koji rob sagraditi ognjište, što su dobili od zemlje, livada i pašnjaka. Sve to što su dobili ima biti upisano u teftere (zemljišne i gruntovne knjige) – tapije.