NOVOSTI    
IZ MONOGRAFIJE

ĐAČKA PRISJEĆANJA

"Kad bi učiteljica ušla s dnevnikom u razred, đaci bi brzo ustali a ispred klupa bi izašao "razredni načelnik", za to zadužen učenik, stao u vojnički stav "mirno", prinio stisnutu desnu šaku sljepoočicama i snažno viknuo: "Za domovinu s Titom!" Razred bi gromoglasno odgovorio: "Naprijed!" Tada bi đaci sjeli i nastava bi počela nakon uobičajene prozivke. Budući da sam bio među trojicom boljih đaka, učiteljica me zaduži tom počasnom dužnošću revolucionarnoga i domoljubnog pozdrava. No kako sam to nespretno izveo, glas mi zanijemio, a ručica klonula, učiteljica je za taj obred zadužila grlata i otresita dječaka iz Rašćana. … 

…Đačka je odjeća u tome komunističkom poraću bila skromna i uglavnom iz domaće seoske radinosti. Dječaci su nosili vunene "čakšire" crne boje, crni "koparan" (kaporan, kaputić), a ispod njega bijelu vunenu "guću" s dugmadima. Zimi se nosila crna, od vune pletena "šubara", koja se zimi mogla spustiti preko ušiju. Oko vrata se zimi nosio dugačak vuneni šal domaće proizvodnje ("pamra"), a na nogama su bili domaći, od goveđe ili ovčje kože "načinjeni" opanci. Iz "Batinih"prodavaonica u Duvnu (To- mislavgrad) polako su prodirali gumeni opanci i "bate" , gumirana obuća prikladnija za kišu i snijeg od domaćega kožnog opanka. Cipele su bile rijedak luksuz na dječjim stopalima. Djevojčice su nosile crnu "aljinu" od domaćeg sukna, opasivala se"pasom" (pojasom) a sezala je do sredine nožnih listova. 

Preko nje se oblačila vunena domaća "ječerma", također od crnoga domaćeg sukna, na glavi je bila tvornička "marama", a na nogama opančići ili "bate" kao u dječaka. Dok su dječaci nosili bijele vunene domaće čarape ("čorape"), u djevojčica su one bile crne, iste domaće proizvodnje. Na njih su se nazuvali "bozavci", domaći nazuvci za stopala s dekorativnim vezom odozgo. Djevojčice su kosu splitale u dvije pletenice, kao što je bio običaj u ondašnjoj seoskoj patrijarhalnoj sredini, s razdjeljkom posred glave, a dječaci su imali podšišanu kosu, s "kikom" iznad čela."Turski" se "perčin" (muška pletenica) već davno "pobacio", vjerojatno za austrijske vladavine. To je u ono poratna vrijeme bila odjeća srpske i hrvatske djece, a u ono vrijeme muslimanskih djevojčica nije bilo u školi u Mandinu Selu. Malobrojni muslimanski dječaci odijevali su se nešto drukčije, s više "prtenine" (pamučna tkanina). "

 (Ulomak iz monografije "Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu 1911.-2011.", Zagreb - Mandino Selo, 2010., str. 140.-142.)
       
  Tekst: Marko Kovačević
05.07.2011.