Kad bi zima prošla i proljeće dobrano zavladalokraje, mi bi smo se igrali na Podinama. Bili su tu redovito prisutni Mijo i Trpo, Ivan Paškin, Peća, Blaškan, Vid, Korno i ja, a ponekad je tu bio i Karlo Joskanovića, Tomislav i Miško Begov ili čak Rican Rezo, ovisno o tome jesmo li se malo pomakli istočnije, u visinu njihovih kuća. Sjećam se da se ta družina svuda penjala, jedino mi je ostalo – je li Gruda bila meta, osim u svome gornjem dijelu koji se pliće prislanja uz Gredu. Ta Gruda, iznad Vilića kuće, predstavlja kamenu ploču s uzdignutom površinom koja nalikuje ogromnoj štruci kruha; poprečno je naborana udubljenjima, do čijih se rubova probija nekakva travurina, negdje veća negdje manja. I danas i onda ista je Gruda, samo se moja, i ne samo moja, predodžba o njoj promjenila. Svojedobno je selom kružila jedna anegdota o Stojanu Šumanoviću, koji je nakon 30-tak godina, dolazeći kući iz smjera Dilavera otišao u Markoviće tražiti „Mujsinu“ kuću. Svoju zbunjenost objasnio je otprilike ovako: stalno je tražio Grudu kao orijentir, ali je nije našao – naći je nije mogao, jer mu se sad učinila vrlo mala s obzirom na onu iz mladih dana.
Čim bi nastupili ljetni praznici, a to je bilo između 10. I 15. Lipnja, neki od dječaka, koje sam spomenuo, kretali bi u polje. Jednom, kod Seserova jablanja prema jugu, a onda ispod Bilobrka na nekakve ledine, ispresjecane vijugavim jarugama, u koje smo se spuštali i promatrali bistru vodu. U toj smo vodi nerjetko viđali pijavice koje smo premetali po rukama, uz primjedbu, da one bolesnicima izvlače bolesnu krv. I tako dva-tri sata…
|
