LETENJE S TUŠNICE

Nedjeljni sunčan dan, kao stvoren za izlet u prirodu. Stiže poruka od Bože Kovačevića: “Jesi li za letenje? 'Ajmo probat' Tušnicu „zajahat“. Odgovaram potvrdno.

Nakon što se skupila ekipa letača i osiguran prijevoz džipom na Tušnicu, kao i prikolicu za opremu, penjemo se polako lošim makadamskim putem. Putem susrećemo Jošaničane koji često „hodočaste“ na planinu. U početnom dijelu puta nailazimo na mnogo lokava vode koje nam stvaraju probleme jer točkovi od prikolice koji nemaju blatobrane bacaju blatnjavu vodu u prikolicu sa opremom za letenje. Pokušavamo zaštiti opremu stavljanjem najlona na opremu u prikolici. Put postaje sve lošiji  jer  je po  pojedinim  dionicama voda napravila brazde.

Dolazimo do vrha  i mjerimo jačinu i smjer vjetra. Vjetar puše iz smjera sjevero-zapad i jačine tek od  1  do 2 m/s što je dovoljno za  lagano polijetanje ali nedovoljno za  dugo letenje i jedrenje po padini.  Vrh Tušnice-Vitrenik (1797 m/nv, odakle polijećemo, ovoga nas je puta iznevjerio svojom jačinom vjetra. Očekivali smo da će vjetar biti jači da se duže zadržimo u zraku prilikom letenja. Nakon  raspremanja opreme za letenje polijećemo u smjeru Livna odakle puše vjetar. Prilikom letenja pokušavam napraviti  par krugova  po padini ali ne drži vjetar. Nakon upozorenja Bože (preko radio-stanice), koji je prvi sletio,  idem samo pravo prema njemu,  da imam visinu da preletim bandere i drvene prepreke  kao i kuće i da sletim na livadu. Nakon dvadesetak minuta letenja slijećem u selo Potkraj u livanjskoj općini na seoski stadion. Variometar, instrument za mjerenje visine, koji nosim sa sobom prilikom letenja, pokazuje 854 m visinsku razliku  između mjesta polijetanja i slijetanja.

Nedugo nakon slijetanja,  dolaze do mene djeca kao i  momci i ljudi  iz  sela i znatiželjno se raspituju o letenju. Spremam opremu u vreću i nosim je do puta gdje dolazi vozač Marko i zadovoljni odlazimo kući.