MIRISI RODNOGA KRAJA

Prošlog tjedna bio sam (dva dana) u našem selu. Moji ukućani su odlučili nagraditi me zbog vjerne i časne službe u obitelji. Njihovoj odluci da me "pošalju" u Mandino Selo kumovali su i svatovi kćerke moje sestre. Priznam kako me nije bilo teško nagovoriti da se uputim u rodni kraj. Moje kućne obveze preuzele su neke druge dobre osobe. Zahvalan sam njima na pomoći, ljubavi i pažnji. O svatovima neću vam pričati. Svatovi k'o svatovi: moj brat je rekao kako svi svatovi nalikuju jedni drugima. Na svakoj svadbi okupe se isti uzvanici, svi se međusobno poznaju i često druže. Ponekad je jedina razlika i znak da su neki drugi svatovi samo zato što su drugi mladenci.

U petak poslije podne obišao sam Jažvu, Jurnjevaču, Procipinu, pa preko Podina sve do jedne nove hacijende - planinske kuće koju podižu naši Mandoseljani (prošao sam i kroz cijelo selo, do groblja, vidio sam i novu rasvjetu. Bože moj, kako sve lijepo izgleda). Lijepo i za svaku pohvalu. Mandoseljani neće više trebati, radi druženja, ići u tuđi rajon - u Grla (Kongora). Sve je ozelenilo, propupalo a dobrim dijelom i procvalo. Sve miriše. Sjedio sam na vrh grede na jednom kamenu i pustio da me prožmu mirisi proljeća i da se ljepota prirode rodnog mi kraja uvuče duboko u mene. I uvuklo se. Duša se napunila i obogatila nekom novom snagom. U Zagreb sam ponio sve svoje kamenje, svoje travčice i biljčice, rascvalo drveće i sve mirise rodne grude.

Sjedeći na kamenju misli su odlutale na davne dane kada sam po Podinama gledao brojna stada ovaca, konja i goveda. Gledao sam u Begov vrt i sjetio se kako naše selo osim Bega ima još i Bana, Biskupa i Pašu (Paško). Malo koje selo može se podičiti takvim časnim ljudima i važnim titulama. Tko su oni bili o tome drugi put.