| |
Nedovoljna istraženost duvanjskih prostora za sada nam ne dopušta određivanje vremena kad se na duvanjskim prostorima pojavio čovjek. Prvi, najstariji poznati stanovnici Duvna bili su Delmati (Dalmati), čija je glavna utvrda bio Dalmion ili Delmion, premda ne znamo točno gdje se nalazio.
Znanstvenici se slažu samo u jednome: nalazio se negdje na prostoru Duvanjskoga polja, a nikako negdje drugdje (primjerice, nikako ne u Gardunu kod Trilja, kako je u 19. stoljeću tvrdio T. Mommsen). Dokaz o delmatskoj prisutnosti na našim prostorima su mnogobrojne gradine koje se nalaze iznad naših naselja sve osim jedne – Mandine gradine - koja se nalazi u polju ispod Mandina Sela, a služila je kao središnje kultno mjesto Delmata sa duvanjskih prostora.
Međutim, ni planine, ni gradine neće zaustaviti Rimljane u svojoj nakani da pokore ove prostore. Prvi delmatsko–rimski rat počeo je 156. pr. Kr, kad je rimski konzul Gaj Marcije Figul, prodirući iz Narone spalio gotovo sve delmatske utvrde, kao i Dalmion/Delmion, ali ga nije uspio zauzeti. Učinio je to iduće godine Publije Kornelije Scipion Nasika. Delmati će voditi još nekoliko ratova s Rimljanima, posljednji je bio onaj Batonov ustanak, koji je trajao 6. – 9. godine. Tim ratom Delmati su pacificirani zauvijek.
Ne znamo točno vrijeme kada je započela kristijanizacija naših prostora. Sigurno je da su već krajem 3. stoljeća u gradovima na području Dalmacije, Istre i Panonije kršćanske zajednice brojne, a Delminij je bio jedno od jačih središta, premda ne i najvažniji. Svjedoci tomu su i brojne bazilike pronađene na našim prostorima: Crvenice, Borčani, Tomislav Grad, Šujica, Bukova Gora, Vinica itd.
Proces doseljavanja Hrvata na duvanjske prostore i njihovo miješanje i integracija s domorodačkim stanovnicima nisu posve rasvijetljeni. Čini se izvjesnim da su Hrvati sami ili pomiješani s drugim etničkim skupinama, i sami već slavizirani, na kraju VI., osobito na početku VII. stoljeća probili obrambene prepreke na Dunavu i postupno naseljavali rimske provincije Dalmaciju i Panoniju. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet, u svom djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom)svjedoči da su Hrvati došli na poziv bizantskog cara Heraklija (610.-640.) kako bi obranili njegovo carstvo od Avara. Uspješnom provedbom tog zadatka, uspostavili su svoje kraljevstvo.
U X. stoljeću najznačajniji hrvatski vladar bio je Tomislav, u početku knez, a kasnije postaje i kralj. U 31. i 32. poglavlju Porfirogenetova djela nalazimo podatke o vojnoj snazi Hrvatske u prvoj polovici 10. stoljeća i o pobjedi nad Bugarima. Općeprihvaćeno je mišljenje da se Tomislav okrunio kraljevskom krunom poslije uspješnih ratovanja s Ugrima (Mađarima). Budući da Toma Arhiđakon u svom djelu Historia Salonitana, govoreći o Tomislavovu kraljevanju u 914. godini, Tomislava naziva knezom, očito je da je upravo u razdoblju između 914. i 925. Tomislav postao kraljem. Gdje je Tomislav okrunjen, ne zna se. Nikakva vrela, pisana ili kameni spomenici, o tome nisu pronađeni. Ipak, u narodu je, sve do danas, ostala legenda da je to bilo negdje na Duvanjskom polju.
Duvanjski prostori u vrijeme hrvatskih vladara bili su kraljevsko dobro Trpimirovića. Tijekom 13. stoljeća kraj je uključen u županiju Tropolje (Tres campi), pograničnu županiju prema Bosni. Oko 1325. duvanjski prostori po prvi put ulaze u sastav Bosne, tj. pod upravu bana Stjepana II. Kotromanića (1322.-1353.).
Polovicom siječnja 1398. u Bosnu po prvi put provaljuju Osmanlije. Prvi put su prošli duvanjskim krajem 1449. na putu prema Cetini, a na poziv vojvode Stjepana Vukčića. Nakon potpunog zauzeća Bosne (1463.), osmanska vojska se okrenula prema Hercegovini. Negdje između 1468. i 1469. Završje (Duvno, Livno, Glamoč) potpuno dolazi pod tursku okupacijsku vlast. Za barem dva naredna stoljeća nemamo mnogo podataka o životu u duvanjskom kraju pod osmanskom vlašu. To je vjerojatno zbog toga što je pučanstvo masovno pobjeglo s tih prostora te se i samo Duvno svelo na malu tursku kasabu, poznatu sada kao Županj-potok. I crkvena vlast je pobjegla pred Osmanlijama. Očekivano, duvanjski je kraj kroz to vrijeme odsutnosti crkvene hijerarhije i drugih nevolja još više opustio i svakojako zaostao. Izvješće makarskog biskupa fra Bartula Kačića Žarkovića (1615.-1645.) iz 1630. navodi da se na duvanjskom području nalaze samo dvije župe s 200 kuća u kojima su živjele zadružbene obitelji od 20, 40 i 50 članova. Postojala je samo jedna crkva. U općem rasulu katoličke hijerarhije, briga za duhovne potrebe duvanjskih katolika ostala je na malobrojnim popovima glagoljašima i malobrojnim fratrima iz ramskoga samostana.
Tijekom 17. stoljeća duvanjski kraj je osjetio razdoblje nemira, ratova i selidbe. Pojavio se fenomen hajdučije, organiziranog otpora manjih grupa. Najpoznatiji hajduk sa duvanjskih prostora je Mijat Tomić.
Stanje se još više pogoršalo dolaskom ratova. Najprije je došao Kandijski /Kreta/ rat (1645.-1669.). slijedi Bečki ili Prvi Morejski /Peloponez/ rat (1683.-1699.) i potom Sinjski ili Drugi Morejski rat (1714.-1718.). Ovim ratovima Mlečani su bili neuspješni na Bliskom istoku, ali su u Dalmaciji uspjeli proširiti granice na Dinaru. Tako su bile zauzete tvrđave Klis, Skradin, Drniš, Sinj, Knin, Zadvarje, Makarska, Imotski, pa i Gabela (poslije je vraćena) i Herceg Novi. Ovim ratovima duvanjski prostori su još više opustjeli. Na prostore oslobođene od Osmanlija, posebice u Sinjsku krajinu, dolazilo je pučanstvo duvanjskog i okolnih krajeva. Krajišnici su nagovarali sunarodnjake u Duvnu i drugdje da se presele na podurčje Mletačke Republike. Prva brojnija seoba zbila se 1687. iz Rame i Duvna pod vodstvom ramskog fratra Duvnjaka fra Pavla Vučkovića.
Gubitak Dalmacije unosio je nesigurnost u osmanlijskom obrambenom sustavu i stoga se agaluk u Duvnu pretvorio u kapetaniju. God. 1711. u Županj-potoku osnovana je Duvanjska kapetanija, zvana Seddi-džedidska (Novi zid). Prostirala se između Livanjske i Ljubuške kapetanije i mletačke granice, čime se povezala obrambena granična mreža. U Županj-potoku sagrađen je 1723. godine Grad (tvrđava). Uspostavom kapetanije Duvno je gospodarski oživjelo, ali stanje katolika nije se promijenilo nabolje.
Učestale pobune i muslimanskog i kršćanskog svijeta u BiH tijekom 19. stoljeća, premda radi drukčijih razloga, kulminirale su velikim seljačkim ustankom 1875.-1878. Važnost tog ustanka je ponajprije tome što je pokrenuo diplomatske aktivnosti za rješenje istočnoga pitanja. Na Berlinskom je kongresu (13. lipnja – 13. srpnja 1878.) Austro-Ugarska Monarija dobila mandat da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom.
Ubrzo je Monarhija uvela svoj sustav uprave u zemlju, premda je BiH formalno jo bila pod sultanovom vlašću (to će i ostati do 1908.). Na čelo Zajedničkog ministarstva financija, koje je upravljalo BiH 1882. došao je Benjamin Kallay, Mađar, koji je u politički život unio ideju bošnjačke nacije. Njegova politika poricala je nacionalne entitete u BiH, priznavajući samo vjerske zajednice.
Duvno se u vrijeme austro-ugarske uprave zvalo Županjac i bilo je središte Duvanjskog kotara. U sastavu kotara tada nije bilo Šujice, ali su mu pripadala sela Vir, Zavelim i Zagorje (današnja općina Posušje). Županjac je 1889. imao 1980 stanovnika s većinskim muslimanskim življem. Prema popisu stanovništva 1910. duvanjski je kotar imao 22 355 stanovnika, pretežno hrvatske nacionalnosti (86,94 %).
Završetkom 1. svjetskog rata i raspadom Monarhije Duvno se našlo u sastavu, najprije Države SHS, a potom i novostvorene Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba (od 1929. Kraljevina Jugoslavija).
Međuratno razdoblje obilježila je izgradnja duvanjske bazilike i samostana. U svezi s jubilejskom proslavom tisućugodišnjice krunidbe prvoga hrvatskog kralja, Duvnjacima je kralj Aleksandar napravio veliku podvalu. Kralj je 1928. svom trećem sinu – da bi nekakako umanjio hrvatsko nezadovoljstvo – dao ime Tomislav. Duvnjaci su, s fra Šimunom Ančićem na čelu, poslali delegaciju kralju. Nedugo nakon povratka iz Beograda, Duvnjaci su primili Ukaz kojim se udovoljava njihovoj molbi o promjeni imena Duvna u Tomislav Grad, ali po imenu princa Tomislava,a ne hrvatskog kralja.
Izbijanjem Drugoga svjetskog rata 1941. Duvno je ušlo u sastav Nezavisne Države Hrvatske, ali su počeli i oružani sukobi ideološki podijeljenih građana. Odziv Duvnjaka u partizanske postrojbe bio je gotovo neznatan te se djelovanje livanjskog odreda Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) nije prenijelo na duvanjsko područje.
Povlačenje talijanske vojske noću 19./20. lipnja 1942. predstavlja početak nove etape u povijesti Tomislav Grada tijekom rata. Tada područje ulazi u razdoblje nemira, nesigurnosti i čestih promjena političkog i vojnog vrhovništva. Najprije su došli partizani s istočnih strana BiH, zatim je Crna legija protjerala partizane, da bi partizani opet zauzeli područje i sam grad. Tako su se na duvanjskom prostoru smjenjivale postrojbe partizana, ustaša, domobrana, Talijana, Nijemaca sve do 16. studenog 1944. kad je, poslije mnogo pokušaja i poslije povlačenja ustaških i njemačkih snaga, u napušteni grad ušla 4. dalmatinska brigada s dva bataljuna i s jednim selom u selo Kovače. Bio je to posljednji put da je Tomislav Grad promijenio "vlasnika".
Činjenica da je u duvanjskom kraju bio vrlo slab odziv u partizanske postrojbe osvetila se stanovništvu poslije rata kad su komunisti došli na vlast. Represija komunističkog režima na duvanjsko pučanstvo bila je svakodnevna. Velikom broju vjerskih službenika priređena su suđenja, sračunata na to da se zastraši stanovništvo, više nego da naškode samoj instituciji, premda ni potonje nije bilo nevažno.
Šezdesetih godina otvorena je mogućnost zapošljavanja na Zapadu, posebice u Njemačkoj. Veliki broj Duvnjaka odlazi trbuhom za kruhom. Sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća oko 5 000 Duvnjaka bilo je na «privremenom radu» na Zapadu. Ipak, iako je veliki gubitak za Domovinu to što je veliki broj Hrvata iselio vani, važno je istaći njihovu važnu ulogu u Domovinskome ratu. Dijaspora je, uz naše branitelje, odigrala bitnu ulogu u obrani naših prostora šaljući pomoć Domovini. |
|
