Ponavljanjem na isti ili sličan način određenih radnji, postupaka  bezbroj puta kroz duže vrijeme nastaju norme - pravila ponašanja. Kada sve to na isti način provodi jedna obitelj, jedno selo, jedan narod  vremenom se te radnje i postupci ustale i postaju pravila ponašanja - postaju običaji. Običaji  se njeguju, čuvaju i strogo se pazi da se ne okrnji izvornost radnji i postupaka. Nigdje, nitko  i nikada nije propisivao te ponavljajuće i oponašajuće radnje, ali one su vremenom postale pravilo  ponašanja i življenja žitelja jednog mjesta, kraja. Tako nastadoše običaji koji su svojstveni  svakom selu, svakom kraju, svakom narodu

Ponavljajući ih kroz dugi niz godina i kroz više naraštaja jednog roda, jednog sela, običaji postadoše nešto sveto, svojstveno i prepoznatljivo za obitelj, za selo,  kraj, narod. Tako prihvaćeni običaji postadoše bitna svojstva  koja obilježavaju obitelj, selo, narod. Postaju kulturna, civilizacijska prepoznatljivost.

Njegujući kroz dugi niz godina određene radnje stvoriše se tako jaka pravila koja obvezuju sve i svakoga, svaki novi naraštaj. Nisu svi običaji po svojoj naravi dobri i plemeniti. Neki su tijekom vremena postali neodrživi i neživi – odumriješe sami od sebe. Ne treba žaliti za njima.
Za sve faze ljudskog življenja od rođenja do smrti nastali su posebni običaji. Ustaljeni su npr. običaji za ženidbu, udaju i vjenčanje, običaji vezani za godišnje obavljanje radova u kući, na polju, u šumi, na njivi, običaji vezani za odijevanje, obuvanje, pjevanje, igranje, zabavljanje, običaji za pripremanje hrane i društveni život općenito.

Kod svakog naroda  posebno su sačuvani i trajni  pogrebni običaji. Običaji  iskazivanja poštovanja pokojnika, žalovanje, oplakivanje, oblačenje i pokapanje. Ti običaji najteže se mijenjaju.

Treba se prisjetiti koliku vrijednost i značenje u životu pojedinca i naroda ima jezik. Jezikom iskazujemo sve što jesmo i što imamo, sve što je naše: iskazujemo sami sebe.  Sjetimo se koliko je kroz povijest bilo nasrtaja na jezik, na kulturu i običaje naroda. Kada jedan narod izgubi jezik, običaje, osuđen je na nestajanje.

Ukupnost običaja jednog sela ili naroda čini dio njegovog kulturnog blaga. Običaji čine kulturu jednog sela, kraja ili naroda. Po njima je selo prepoznatljivo. Po njima je jedno selo, jedan narod, ono što je. Što je tih običaja više, što su bogatiji u svojoj izvedbi, što se učestalije ponavljaju, što ih poštuje i čuva veća skupina pripadnika određene narodne zajednice, time je ta kultura raznovrsnija i bogatija.

Etički i vrijednosni sustav pojedinca pa i naroda uvjetovan je  običajima  sela i kraja u kojem pojedinac odrasta. Vrijednosni sustav izrasta iz kulturne baštine (običaja), usmjeravan je i određivan našom savješću, potican i nadograđivan našom vjerskom  i školskom poukom.

Njegujući i čuvajući svoje običaje  svaki narod čuva sebe od nestajanja. I ovaj Forum samo je jedan od načina (boljih !) za očuvanje (i njihovo pročišćavanje!) običaja našega sela. Ako sačuvamo svoje pjesme, svoje igre, ako njegujemo uspomenu na sve ono što je bilo sveto  našim precima  nastavit ćemo – produžit ćemo trajanje i njihovo i svoje i svojih potomaka. Svojim potomcima predajemo naslijeđenu kulturnu – običajnu stečevinu. Svojim potomcima predajemo i materijalno naslijeđe – nekretnine, obogaćeno vlastitom stečevinom. I jedno i drugo potomcima predajemo uz uvjet:

sve što si naslijedio ne smiješ prodavati, niti otuđivati. Dužnost ti je  kulturno i materijalno naslijeđe obogatiti novim – vlastitim nastojanjima i stečevinama. Prodati i otuđiti smiješ samo ono što si sam stekao. Eto, to neka bude zavjet nama svima. Ispunimo ga.

            Primljeno i stečeno materijalno i kulturno blago dužni smo čuvati i njegovati od svih ugroza i nasrtaja  bilo od koga i bilo s koje strane. Svetinje se čuvaju, za njih se isplati podnijeti svaku žrtvu.

Bolje da nestane selo nego da izumru običaji.
Poštuj običaje kuće ( sela, naroda) u koju dolaziš.