RAZMIŠLJANJA O KOŠEVINI

Već petnaestak dana intenzivno traje koševina u duvanjskom kraju. Pokošena je i odvezena glavnina sijena po okrajcima pa seljaci s traktorima i priključnim uređajima polagano ulaze u polje. Na red su došle livade. Kosi se po Dolovama, Trnovačama, oko Stubla i dalje u unutrašnjosti polja. Ono što je nekada trajalo skoro do kolovoza, bit će završeno za koji dan.

A već poodavno nestali su tradicionalni kosci i kupelice. Sada se (skoro) sve radi strojno jer umjesto vojske ljudi, kako se radilo do prije tridesetak godina, poljem gospodare strojne kosilice, kupelice, balarice… Razna čudesa, koja je izmislio ljudski um, i koja pomažu čovjeku u poslu. Ali sve manje je veselja u polju. Nema priče a kamoli nekadašnje pjesme koja se tako lijepo orila ovim našim širokim poljem. Svatko dođe sa svojim strojem, obavi posao i brzo hita dalje. Nema više dosadašnjeg ritma, bez žurbe, kada se uvijek, bez obzira na silan posao, sjelo i sa ljudima, nazdravilo, „proljudikalo“, i u miru zamotala škija i otpušio dim dobre domaće škije.

Sjećam se i vremena (do Domovinskog rata) kada smo kosili i kupili po polju (istina, i tada strojno) po Manduši, na Ledinjku, Podkrižancu, po Prisici i Očevini, i svuda oko nas su bili traktori ali su i ljudi bili društveniji i nekako prisniji. Danas su došla neka sumorna vremena. Svatko gleda kako što prije uraditi planirani posao i, zbrisati (baš tako) da se ne sretne ni sa kim. No, što ćemo: svako vrime nosi svoje brime.