Ante Vukadin, Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu 1911.-2011., Zagreb, 2011., format A4, str. 192. 

            Povijest školstva je uvijek ujedno i povijest civilizacije. Duga stoljeća pod turskom nasilnom vlašću u našim krajevima su zapriječila i svaku pomisao o školama i intelektualnom razvoju djece pa je tek kraj turske vladavine sa sobom donio i tračak svjetla i nade u normalan život, a kao jedan od vanjskih znakova te promjene može se svakako navesti i mogućnost otvaranja privatnih, točnije konfesionalnih škola, pa i na području Bosne i Hercegovine. Danas je u čitavomu svijetu napredak civilizacije najprepoznatljiviji upravo po razvoju školstva i ulaganju u odgoj mladih naraštaja. Nažalost, u našim krajevima takva svijest još uvijek ne postoji, mogli bismo reći da je tek u povojima, tako da se u školstvo redovito ulaže premalo, iako je svima više nego jasno da bez kvalitetnoga školskog sustava nema i ne može biti niti sveopćega napretka, kako duhovnoga, tako intelektualnoga, ali i ekonomskoga.

            Kakvu ulogu u tome civilizacijskom napretku ima malena škola u Mandinu Selu, o kojoj govori monografiju koju večeras predstavljamo? Škola koja danas ima tek neznatan broj učenika u četiri razreda, a koju u posljednjim desetljećima pohađaju djeca iz Mandina Sela, Rašćana i Srđana? Mogli bismo s jedne strane – gledajući svijet u cjelini – reći malenu ili nikakvu ulogu, jer tu su školu pohađala djeca samo od prvog do četvrtog razreda, razmjerno malen broj djece, a i uvjeti školovanja, pogotovo u prvim desetljećima postojanja škole, bili su mizerni, na granici dopuštenoga. S druge pak strane valja reći da je ta škola, makar mala i malo poznata, na svijet dala veliki broj intelektualaca; onih koji su prve korake napravili u toj školi, a kasnije dogurali daleko, završili brojne fakultete i svijet obogatili raznovrsnim prinosima. Svi oni, kao i općenito svi koji su prošli prve školske razrede u mandoseljskoj školu, zahvalni su na tome, zahvalni onima koji su osnovali tu seosku školu još prije punih stotinu godina, kao i učiteljima i učiteljicama koji su im ulijevali prva znanja. Upravo je stoga hvale vrijedan pothvat obilježavanja te visoke obljetnice - izdavanje jedne monografije na temu „Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu“, za što treba zahvaliti ponajviše autoru prof. Anti Vukadinu, koji je i sam prije više desetljeća pohađao navedenu školu. Iz svake stranice može se lako uvidjeti da se autor svojski potrudio pronaći sve raspoložive podatke na tu temu, bilo istražujući arhive na različitim stranama i u različitim ustanovama, bilo motivirajući druge, kako bivše učitelje, tako učenike mandoseljske škole, da i sami daju svoj doprinos proslavi stote obljetnice škole pišući svoja sjećanja na, uglavnom davne, školske dane.

            Monografija je lijepo uređena, većega formata, sa zanimljivim fotografijama, pogotovo onima iz starijih vremena. Ona vuče i nuka na čitanje, ona otkriva brojne nepoznate detalje o školi, učiteljima i đacima, ona vraća u stara vremena i nosi sa sobom nostalgična razmišljanja onih koji su davno grijali školske klupe. Odmah valja napomenuti da tu sliku odlično nadopunjavaju i sjećanja nekih bivših učitelja i đaka, objavljena u drugom dijelu monografije, od kojih se svojom zanimljivošću i ljepotom posebno moraju istaknuti prva dva, autorâ Marka Kovačevića iz Srđana i Ante Šarca iz Mandina Sela. Njihova prisjećanja tako živo i plastično pred naše oči stavljaju neke stare slike, danas već dobrano zaboravljene, i to ne samo vezane za školu i školske dane, nego općenito za život djece u prvim desetljećima po svršetku Drugoga svjetskog rata, jer pišu o teškim ali ujedno i bezbrižnim dječjim godinama, o načinu života koji je bio prepun siromaštva, ali istodobno i radosti kakve danas više među djecom nema. O tome životu svjedoče i stare fotografije, kao primjerice ona na str. 82, iz god. 1957., na kojoj djeca s učiteljem sjede ispred škole – koliko se može vidjeti u najvećoj mjeri bosa, bez i najobičnijih opanaka. Siromaštvo međutim redovito nije bilo zapreka, nego puno češće poticaj da se uči još bolje i još više – jer se valjalo spremati za život. Brojni su se spremili više nego dobro!

            Vratimo se na sami sadržaj glavnoga dijela knjige. Autoru Anti Vukadinu treba biti zahvalan što se prihvatio opsežnoga i zahtjevnoga posla prikupljanja i slaganja građe o mandoseljskoj školi, a pogotovo što je otkrio i prezentirao do sada potpuno nepoznate podatke na tu temu. Tako je točno utvrdio i sami početak rada škole: bilo je to 1911/12., a ne 1910/11. školske godine, kako se redovito do sada mislilo i pisalo. Pronašao je podatke i o izgradnji, kao i o kasnijim obnovama škole, pa i onoj iz 1968., kojom je prigodom školska zgrada od monumentalne dvokatnice pretvorena u neuglednu prizemnicu. Autor je konačno otkrio i ime prvoga učitelja koji je počeo podučavati djecu 1911., a riječ je o Mirku Tabaku, a ne Dušanu Jelikiću, kako se opet redovito do sada pisalo. I ne samo da je autor donio imena svih učitelja i učiteljica od 1911. do 2011., nego se potrudio pronaći i donijeti i njihove, što kraće što duže, životopise. Za neke ipak nije uspio pronaći nikakve službene podatke, nego ih je uvrstio u popis na temelju narodnoga sjećanja.

            K tome se autor potrudio pronaći podatke i o školskom sustavu kako u vrijeme Austrougarske Monarhije, kada je škola osnovana, tako i u državama koje su nastale nakon nje: Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevini Jugoslaviji), Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, komunističkoj Jugoslaviji i u samostalnoj državi Bosni i Hercegovini. Kao potkrepu donosi i svjedodžbe iz svih navedenih država, kao i tjedni raspored sati i predmete koji su se učili u prva četiri razreda školovanja. Donosi i popis đaka koji su pohađali i/li završili školu u Mandinu Selu – ali nažalost tek od 1950. do danas, jer je za starija desetljeća arhiv uništen.

            I upravo je u tome i najveći nedostatak knjige – ali za koji autor ni najmanje nije kriv. Riječ je o nedostatku dokumenata. Pogotovo su za prva desetljeća velike praznine, jer je arhivska građa ili uništena ili nedostupna, ili barem teško dostupna. Makar je autor – kao što je već rečeno – podatke tražio na raznim stranama, nije uspio doći do prevelikog broja dokumenata iz starijih razdoblja. To je problem ne samo ove monografije, nego općenito obrade školstva na duvanjskom području, a vjerojatno je slična situacija i u susjednim općinama. Pa ipak ne treba gubiti nadu da će se brojni dokumenti ipak negdje pronaći, jer je nemoguće da su uništeni i u državnim i u republičkim arhivima, od Sarajeva, preko Beograda do Zagreba, kao i u općinskom arhivu u Tomislavgradu, koji je dosada bio nesređen pa prema tome i neuporabljiv. Taj posao – kako napisa i sam prof. Vukadin – čeka neke nove i mlađe istraživače.

            Rekoh već da je knjiga ukusno uređena, a posebnu joj ljepotu i „patinu“ daju one stare fotografije koje su svjedoci svojega vremena. Ipak se moglo proći s manje tehničkih pogrešaka (primjerice, na samoj uvodnoj stranici stoji da je knjiga tiskana 2010., a nije nego 2011. godine), a i neki preslici su mogli biti puno kvalitetniji, poglavito snimci nekih arhivskih dokumenata koji se donose u knjizi. To ipak tek u neznatnoj mjeri nagrđuje kvalitetu teksta i tehničku uređenost monografije. Uvjeren sam kako će knjiguu rado imati svi oni koji su pohađali mandoseljsku školu, pogotovo oni koji su se nakon toga rasuli po bijelom svijetu.

            Za mandoseljsku školu sam čuo još davno. Moj pokojni djed u više je navrata znao pričati o tome kako je i on završio četiri razreda škole u Mandinu Selu. Znao je pripovijedati zgode o tome kako su svakoga dana pješice preko Džaferovca išli u školu te što su sve doživljavali kako u školi tako na putu do nje. On je bio rođen 1906. godine pa je zacijelo pripadao prvim naraštajima po otvaranju pučke škole u Mandinu Selu: vjerojatno je u prvi razred pošao već godinu ili dvije po otvaranju škole, dakle 1912. ili vjerojatnije 1913. godine. Nažalost zbog nedostatka arhivske građe to danas nije moguće provjeriti. I evo sada držim u rukama knjigu o toj školi, koja rješava moje dileme nakon djedova pričanja, zašto su djeca iz Kongore išla u Mandino Selo u školu, kad je u moje vrijeme bilo obrnuto, pa su djeca iz Mandina Sela od 5. do 8. razreda išla u kongorsku školu. Sad je jasno da je upravo mandoseljska pučka škola najstarija u Duvanjskom polju, izuzev dakako franjevačke škole i škole časnih sestara koje su otvorene puno prije toga u samome gradu Županjcu. Ponavljam kako sam uvjeren da je ta stoljetna mandoseljska slavljenica dobila dostojan opis ali i dostojnu zahvalu za sve dobro koje je tijekom deset desetljeća podarila ne samo mandoseljskoj, rašćanskoj i srđanskoj djeci, nego i onima iz Lipe, Kongore, Borčana i Omolja koji su sve do rata pohađali upravo tu školu.

Tekst: Dr. sc. fra Robert Jolić

Foto: Ivica Šarac