TUGA NA ZIDINAMA, RODNOM SELU UBIJENE  ČASNE SESTRE LUKRECIJE MAMIĆ

Vijest o pogibiji redovnice Lukrecije Mamić u Burundiju najjače je i najtužnije odjeknula  u obitelji njezina brata Mirka (73) na Zidinama kraj Tomislavgrada.  U kući smo zatekli Mirka, njegovu suprugu Franjku, nevjestu Martinu i malu unuku Anu. Unuk Mirko otišao vani, a unuka Marija u školi.  

                 -Posiklo nas je  sve u kući kad mi je jutros javila sestra Jela Kazimira iz Splita da je ubijena naša Anđa Lukrecija, kroz suze nam govori Mirko. Ni po muke da je umrla prirodnom smrću, ali vako.... Nu, ubit našu Anđu, dušu od čeljadeta koje je čitavi život samo pomagala nemoćnim i bolesnim u Ekvadoru i Afriki.

            - Ona je brinula samo o svojim crnčićim, dodaje Mirkova supruga Franjka. Lani je bila tu na Zidinama, pa se nije mogla dva sata zadržat u kući. Ode u Tomislav, Livno,  Split, Mostar, Sarajevo... kupit pomoć za svoje Crnce. Ona bi uzela komad kruva i nosila tamo. A nama bi znala kazat da se razbacujemo, dok njezini gladuju. Bože moj, koliko se trudila za tu gladnu i bolesnu dicu. Za nju su u Splitu pivali poznati pivači, pa je ona odnila u Afriku svojoj dici ono što se skupilo. Pa je govorila kako za nas marka ili kuna ne znači ništa, a tamo se more s tim priživit barem dva dana.

               - A moju malu Mariju je stalno savjetovala da uvijek ima neko siromašniji i da mu treba pomoći, kaže nevjesta Martina. Jedino bi dici donila bombona, ali je znala uzeti njihove stare igračke, pa ih odnijeti svojima u Afriku.

             -Ma, ja sam njoj govorio da ne iđe....

             -To je njezin život i njezin križ, upozorava Franjka Mirka. Ona je u Ekvadoru obolila od malarije, ali je niko nije moga odvratit da ode u Afriku pomagat sirotinju čim je prizdravila.

                   Mirko nam ispriča žalovitu, ali uzvišenu obiteljsku priču. Iza oca, koji je poginuo 1955. godine, ostalo je osmero malodobne djece. Jela   Kazimira (65) otiša je u časne sestre, pa potom povukla mlađu sestru Anđu Lukreciju. Potom u svećeničko zvanje ide brat Luka koji je trenutno u Belgiji. Ostala braća i sestre su se razišli diljem Hrvatske, Bože, Jaka i Anka žive u Osijeku, a Ruža u Splitu.

                      - Tada nije kod nas bilo škole, pa je Luka putova 12 km pješice do Aržana, nastavlja Mirko.Zato je Anđa Lukrecija otišla u samostan u Dubrovnik sa 16 godina i četiri razreda škole. Tribala je bit sluškinja, ali se ona uzela knjige, pa je završila fakultet i, eto, otišla u misije. I uvik bila vesela. Ona je govorila da nikakva bolest neće na čeljade koje se smije i koje je veselo. Kad ona dođe, uvik je bilo veselo. Nu, sada...

             -I moja sestra Jela Mihaela je časna, veli Franjka. Ona je sad u Sarajevu. A radila je 20 godina u Zagrebu. Imamo sa Zidina i tri svećenika.

                 Zidine su malo duvanjsko selo na obali Buška jezera. Trenutno u njemu žive četiri obitelji s desetero djece, ali ih u Zagrebu, Bjelovaru i Splitu ima više od stotinu obitelji, veli Mirko. U tom selu žive samo Mamići koji, po predaji,  vuku podrijetlo iz sela Mamići kod Širokog Brijega, gdje trenutno nema ni jedno prezime Mamić. Don Zvonko iz Karmela svetog Ilije Zidine- Bukova gora reče mi kako su Mamići fenomen.

               -Ženili su se i udavali između sebe do dopuštene granice srodstva, kaže otac Zvonko. No također su na glasu kao sposobni ljudi, „druga sorta od svakoga“, kako ovdje kažu. Ali okrenuti jedni prema drugima, poduzetni i časni.

               -Eno, stalno novinari napadaju našeg Zdravka, veli Mirko. Ali je on u selu napravio kapelu, on i njegovi popravili ćaćinu kući, pomažu svakoga... Tu kod nas žive četiri vamilije, a za priključak za vodovod javilo se četerest obitelji Mamića iz svita.

                    Mirkova obitelj je najbolji pokazatelj. Sin mu Frano živi u Zagrebu, Ante u Dubrovniku, Ivan u Splitu, a samo Stipe ostao na Zidinama. I sretan je što od jedanest unučadi troje žive s njim.

                I svi sinovi bili u ratu, a ni jedan nema mirovinu, kaže Mirko. A jopet udaraju na nas. Bože moj, kako mi Rvati iz Beiha nismo nigdi prispili. A svakoga pomažemo i volimo. Nu, iz naše Općine već godinam radi više sestara  po Afriki. A tu su i  pratri Stojan Zrno, Pilip Sučić, Ante Kutleša i Pere Čujić koji isto tako žive i pomažu afričkoj dici i velikoj čeljadi.    

              -Tako i triba ako ćeš živit po Božijoj, veli Franjka. Nema u Boga kilo za kilo, nego živi i ljubi svakog, a Bog će sve sračunat. Meni samo krivo i ža što vapaje naše Anđe Lukrecije za pomoć onim njezinim crnčićima nisu uvažili oni koji su mogli pomoć.

                     Tražili smo Lukrecijine fotografije iz obiteljskog albuma. Kada tamo, u mnoštvu fotografija iz Afrike, nigdje njezine slike. Jedva smo našli dvije stare slike, jedna iz Afrike sa sestrom Jelom Kazimirom, a druga sa Zidina s  rodbinom.

-         Kako će ona bit na sliki, kad ona slika, zaključuje Franjka. A litos je brat Luka

pokupio slike di je ona, da napravi njezin  album, tugo moja.

              -A šta misliš, novinaru, bi li se mogla osnovat neka zaklada pod Lukrecijinim imenom za pomoć djeci Afrike?, na rastanku pita Martina.