ZAPAMTITE VUKOVAR

I ove godine, 18. studenog, na dvadesetu godišnjicu okupacije Vukovara, ako već nećemo stići do grada heroja, barem se u mislima prisjetimo i zahvalimo, ne samo braniteljima Vukovara nego i svim hrvatskim braniteljima. Jer viteška obrana Vukovara utjelovljuje u sebi obranu svake stope Lijepe Naše. I nikad ne zaboravimo, u temeljima moderne hrvatske države, žrtve su svih naših poginulih branitelja. Zaboravimo li na njih, zaboravili smo za što smo se borili i uz žrtve izborili. Za domovinu. Za slobodu. A oboje je neprocjenjivo

Tri mjeseca trajala je opsada Vukovara. Tri mjeseca bez struje, vode, telefona. Bez hrane. Bez lijekova. U okruženju 600 tenkova i gotovo 50 tisuća dobro naoružanih neprijateljskih vojnika. Neprijateljskih zrakoplova koji su neprestano nadlijetali i ispuštali svoj smrtonosni teret. Granate su padale danonoćno. Branitelja ni dvije tisuće. Slabo naoružanih, ali ponosnih. Prognoze vojnih analitičara govorile su - grad se može braniti tri dana. Branio se višestruko duže. Jer braniš svoje, svoj dom, svoju domovinu. Svoju obitelj. Jer gineš pod svojom zastavom.

Rezultat opsade - grad sravnjen sa zemljom. Nema ničega, samo dim i zgarišta. Nema ptica. Nema života. Samo grobovi. Neprijatelj u grad ulazi praćen taktovima strašne melodije i još strašnijih riječi.... I pretače ih u stvarnost. Jezivu. Odvode ranjenike. Na stratište. Nema svjedoka. Nema vojnih promatrača, otjerani su. I civili i branitelji odvedeni su u logore. U torturu. Fizičku i psihičku. U smrt.

Oprostit ćemo. Jer moramo. Samo tako čovjek može dalje. Nema života s mržnjom u srcu. Pokazat ćemo i u tuzi i strahoti svoju veličinu. Ali, smijemo li zaboraviti?! Zbog svih grobova. Otkrivenih i neotkrivenih. Znanih i neznanih. Uime nestalih. Sami odlučujemo! Ali upamtite, onaj tko zaboravi svoju prošlost, osuđen je na njezino ponavljanje.

Samo smo željeli biti svoji na svome

I danas nam u ušima odzvanja vječito pitanje: što smo to učinili da se neprijatelj takvom mržnjom obrušio na sve što je hrvatsko. Samo smo željeli imati svoju državu. Svoju himnu. Svoju zastavu. Kao uostalom i svaki drugi narod koji na to ima povijesno neotuđivo pravo. Samo smo, bez straha, naglas željeli reći tko smo i što smo. Jer dotad smo to sa strahom činili. I bili optuženi za nacionalizam. A onda, na zaprepaštenje cijelog svijeta, razoružani, ali jedinstveni, imajući samo srce, vjeru i hrabrost, zaustavili smo i porazili neprijatelja. Jer branili smo svoje, samo svoje. U svakom se branitelju utjelovila baština naših potomaka koji su stoljećima bili predziđe kršćanstva. Koji su jednako ginuli. Iz istih razloga. Braneći svoje. Braneći hrvatsko.

Strašno je bilo vidjeti ono malo što je ostalo od Vukovara. Zapravo ništa! Tek ruševine, spaljene, opljačkane. Pitamo se s pravom tko je osuđen za prekomjerno granatiranje? Za grad koji više nije postojao. Nitko!

Potresna su bila svjedočanstva hrvatskih vitezova koji su se probili kroz neprijateljske linije do slobode. Svjedočanstva o strahovitim borbama u okruženju. S nevjericom smo slušali o križnom putu onih koji su prestali brojiti granate koje su ih kao kiša svakodnevno zasipale. To su naši heroji. I svi oni koji su im iz svih hrvatskih krajeva došli pomoći i svih oni koji su istu sudbinu proživjeli diljem napadnute Hrvatske.

Stoga i ove godine, na dvadesetu godišnjicu okupacije Vukovara, ako već nećemo stići do grada heroja, barem se u mislima prisjetimo i zahvalimo, ne samo braniteljima Vukovara nego svim hrvatskim braniteljima. Jer viteška obrana Vukovara utjelovljuje u sebi obranu svake stope Lijepe Naše. I nikad ne zaboravimo, u temeljima moderne hrvatske države, žrtve su svih naših poginulih branitelja. Zaboravimo li na njih, zaboravili smo za što smo se borili i uz žrtve izborili. Za domovinu. Za slobodu. A oboje je neprocjenjivo.